Dodir mi je spasio život

Madelaine i Lilly su blizanke. Žive u Hamburgu, u Njemačkoj, vole hip-hop i govore si sve. Nerazdvojne su od rođenja. Od trenutka kada je Lilly spasila život svojoj sestri.

Priča o Lilly i Madelaine (1:33)



1

Dramatičan početak

Svake godine diljem svijeta otprilike 15 milijuna novorođenčadi rodi se prerano. U slučaju Lilly i Madelaine, bila je riječ o 9 tjedana prerano. Obje su se borile za život: njihovo se stanje pratilo u inkubatoru i bile su spojene na respirator. No Madelainini izgledi bili su niži jer je rođena s rupom u srcu.

Kada se vidiš na svojim prvim obiteljskim fotografijama, kako se osjećaš? Prepoznaješ li se ili se osjećaš kao da gledaš nekog drugog?

M: Slike nas prikazuju onakvima kakve smo i danas – uvijek zajedno. Mama i tata govorili su nam još u ranoj dobi koliko su ti prvi tjedni bili teški. Zamalo smo umrle. Srećom, jedna medicinska sestra došla je na ideju da nas stave zajedno u inkubator…
L: Gdje smo se zagrlile, a naši su se prstići dodirivali. Od tog trenutka nadalje, naši su izgledi za preživljavanje počeli rasti. Naposljetku, Madelaine je počela samostalno disati i rupa se u njezinu srcu zatvorila.
M: Naša je majka bila preslaba da nas posjeti na odjelu za neonatologiju pa je tata uvijek snimao polaroidne fotografije. No nije se moglo mnogo toga vidjeti. Bile smo sićušne i cijevi su bile posvuda.

„Naši prijatelji stalno govore: ‘Nije normalno koliko ste bliske!’”

VRIJEME PROLAZI. MOĆ DODIRA OSTAJE.

Lilly

 



2

Trajna povezanost

Je li bliskost koju imate ostala nepromijenjena od rođenja?

L: Svi naši prijatelji kažu da nikada nisu vidjeli blizance ili braću i sestre koji su bliski kao nas dvije. Stalno nam govore: „Nije normalno koliko ste bliske!” Zapravo, rijetko se događa da smo razdvojene dulje od sat vremena. Jednostavno si previše nedostajemo. 

M: Ja se uvijek brinem za Lilly. Kada idemo skijati ili voziti bicikl, Lilly se uvijek mora voziti ispred mene. Inače bih se stalno morala okretati da se uvjerim da joj se ništa nije dogodilo.

L: Danas smo jednako bliske kao i nakon rođenja. Grlimo se i dodirujemo svaki dan.

„To sam osjećala kao mama, a danas znam kao liječnica: dodir iscjeljuje.”

Dr. Tzipi Strauss

Dr. Tzipi Strauss

Voditeljica odjela za neonatologiju u bolnici Chaim Sheba u Tel Avivu, u Izraelu

Kada se znanost susretne s preživljavanjem

Klokan-metoda skrbi započela je u Bogoti u Kolumbiji tijekom 1970-ih kako bi se smanjile visoke stope zaraze i smrtnosti u bolnicama zbog prenatrpanosti i nedostatka inkubatora. Majke se poticalo da drže svoju djecu dodirom kože na kožu duže razdoblje i tijekom dojenja. Stope pobola i smrtnosti novorođenčadi naglo su se počele smanjivati. Godinama kasnije mnoge su studije klokan-metode skrbi potvrdile njezine brojne, znatne i dugotrajne dobrobiti za novorođenčad i obitelji. Među otkrivenim dobrobitima nalaze se srčana, respiratorna i temperaturna stabilnost, bolja organizacija spavanja, bolji rezultati pri bihevioralnim procjenama, smanjen negativni odgovor na bolne postupke i poboljšano obiteljsko okruženje.

Masažom stopala protiv respiratornog zastoja nedonoščadi

Dodir podsjeća nedonoščad da dišu. No u bolničkoj svakodnevici to znači ogroman napor. Istraživači u Leipzigu razvili su metodu koja se može upotrijebiti za polu-mehaničku stimulaciju nedonoščadi. Nakon uspješnih preliminarnih studija potrebne su hitne donacije kako bi se financiralo daljnje ispitivanje i razvoj.

Dodir mi je spasio život

Ovi su ljudi podijelili svoje priče o dodiru koji im je spasio život. Koja je vaša priča?

Sandra, Njemačka

Naš je sin rođen 12 tjedana prerano. Morao je provesti devet tjedana na odjelu za neonatologiju. Svaki dan držali smo ga na svojoj koži kako bismo mu dali toplinu koja mu je trebala. Ova se metoda naziva „klokan-metoda”. Danas je on prekrasan, sretan 2,5-godišnji dječak.

Richard, SAD

Jedan smo dan moja djevojka i ja pošli do rijeke Delaware u šetnju. Odlučio sam zakoračiti u rijeku, a dio kamenja u vodi bio je sklizak. Kako sam gazio kroz vodu, poskliznuo sam se na kamen. Pored tog kamena bila je duboka rupa i upao sam u tu rupu s nogama prema dolje. Dok sam se pokušavao izvući, u posljednjem pokušaju uspio sam podići desnu ruku. Sekundu kasnije osjetio sam kako me netko uhvatio za ruku, povukao, a zatim mi je glava bila izvan vode. Bila je to ta mlada žena! Bila je nekoliko metara dalje i nije vidjela da sam izronio. Kada sam osjetio da me ruka druge osobe dodiruje, znao sam da neću umrijeti. To je, naravno, bilo duboko i važno iskustvo za mene.

Lisa, Njemačka 

Naše se dijete trebalo roditi usred karantene. Trudove sam imala već dva dana. Mojem suprugu nije bio dopušten ulazak u rađaonicu. Imala sam redovne preglede. No svejedno sam se osjećala usamljeno u boli. Zatim se promijenila smjena primalji. Nova primalja stavila je ruku na moja leđa kako bi me pozdravila. To je bio prvi dodir koji sam osjetila nakon induciranja poroda. Ta mala gesta fizičke naklonosti dala mi je snagu. U tom sam trenutku ponovno osjetila nadu da ću već nekako donijeti svoje dijete na svijet. 

Saznajte više